Кoliko je danas, zaista bitno šta mladi imaju da kažu? Da li im se daje dovoljno prostora za to? Slušamo li ih, i na kraju, čujemo li ih?
Vrlo često se u raznim prilikama može čuti, kako su deca i mladi postali neukrotivi. Sve manje interesovanja pokazuju za sopstveni razvoj, previše su vezani za virtuelni svet i mobilne tehnologije, ne druže se dovoljno.
Neretko ostavljaju utisak nepoštovanja starijih i autoriteta, uopšte. Nisu dovoljno solidarni jedni prema drugima. Ne umeju da dele sa drugarima ono što imaju. Previše su okrenuti isključivo sebi i svojim potrebama.
Pitamo li se, mi odrasli, zašto se to dešava? Ako se i pitamo, koji su odgovori?
Deca usvajaju ono što im se ponudi. Njihovo vaspitanje zavisi od nas. Naravno i okruženje je u velikoj meri zaslužno za odabir pravca u kome će dete ići.
Sve ove tvrdnje su postale već opšta mesta. Nažalost, jer ne radimo dovoljno da ispravimo greške koje se godinama unazad ponavljaju. Odgovorni smo kao društvo i ništa manje kao pojedinci.
Nije krivica na deci.
Ne razgovaramo sa njima dovoljno. Ne postavljamo im uvek prava pitanja. Ne saslušamo do kraja kako se oni osećaju, sa kakvim problemima se suočavaju. A oni itekako osećaju svet oko sebe. Imaju svoje mišljenje, ali nemaju uvek slobodu da ga kažu.
Zato smo tu, gde jesmo. Кada mlad čovek ne oseća da je ono što misli važno, on to neće ni izgovoriti. Povući će se ili otići krivim putem. A to sigurno niko od nas ne želi.
Ne smemo da dozvolimo da dalje od ovoga sečemo krila mladosti. Suštinski. Moramo da im stavimo do znanja, da je veoma važno da misle svojom glavom i da se toga ne stide. Moramo da uložimo ogroman trud da im ukažemo na pogrešne stvari, modele ponašanja i loše navike. Uz saosećajnost i istinsku brigu. Nikako vikom i demoralisanjem njihovog osetljivog bića.
Deca nisu nezainteresovana i “smorena” zato što to žele. Mi smo im nametnuli to stanje duha, jer smo i sami takvi u odnosu na razne loše pojave u društvu. U odnosu na život uopšte. Mi se ne borimo za slobodu i važnost kritičkog mišljenja, za osnovne ljudske vrednosti. Zašto bi oni to radili?
Onog momenta kada smo dozvolili da kriminalci, starlete i neki “polusvet” postane normalna pojava, pali smo na ispitu časti i dostojanstva. Svakodnevno gutamo laži i obmane. Gušimo se, ali ne činimo ništa da sprečimo to. Jeste teško. Generacijama unazad. Zarad gole egzistencije pristali smo da nas ne interesuje šta će biti sa ovim društvom. Pristali da gledamo kako nam na naše oči truju decu rijaliti psihologijom, kako im prodaju drogu u blizini školskih dvorišta i, verujemo da se to neće dogoditi baš našem detetu. Osudili smo nekoliko generacija na moralnu i duhovnu propast. Teramo ih zemlje, jer ovde nada ne živi. Neće biti pomilovanja za takvo zlodelo.
Što pre to shvatimo, bolje. Apsolutno svi smo odgovorni. Jer smo ugasili svetlo, i iza zavesa krišom posmatramo svet ispred nas. Plašimo se, a ni sami ne znamo čega. Neće nam deca umreti gladna, bez markiranih patika i pametnih telefona. Uništiće ih odsustvo razumevanja, osećaj nepripadanja i nepostojanje sopstvenog integriteta. Slomiće se taj tanani duh čim shvati da besciljno luta u svome domu, u svojoj ulici, gradu, u svojoj zemlji. Ne može se večno tražiti sigurno utočište. U jednom trenutku potraga mora stati, jer gubi smisao. A tada je već kasno.
Uzalud ćemo moliti i klečati da nam se vrate. Doživotna robija ima poznat kraj.